Uvod

From The Spaghetti Western Database
Jump to: navigation, search

Dobrodošli u naš Vodič po špageti-vesternima za početnike. Počni čitati ovdje ako si novak u žanru i osjećaš se zbunjen silnom količinom filmova.

Sidebar27.jpg

Sidebar8.jpg

Sidebar14.jpg

Sidebar3b.jpg

Sidebar19.jpg

Sidebar5.jpg

Sidebar11.jpg

Sidebar18.jpg

Sidebar2.jpg

Sidebar10.jpg

Sidebar9.jpg

Sidebar1.jpg

Što je špageti-vestern?

Špageti-vestern je nastao u prvoj polovini šezdesetih i trajao je do druge polovine sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Takvo ime je dobio stoga što su većinu filmova snimali i producirali Talijani, često u suradnji s drugim europskim državama, uglavnom Španjolskom i Njemačkom. Naziv „špageti-vestern“ u početku je bio omalovažavajući termin koji su smislili strani kritičari jer su smatrali te filmove inferiornijim američkim vesternima. Većina tih filmova bila je napravljena malim sredstvima, ali nekoliko je uspjelo biti inovativno i umjetničko, premda u to vrijeme nisu imali dobru reputaciju, čak ni u Europi. U osamdesetim je reputacija žanra počela rasti, te danas naziv više nije podcjenjivački, iako neki Talijani i dalje preferiraju termin „western all'italiana“ (vestern na talijanski način). U Japanu se žanr zove „Macaroni westerns“, u Njemačkoj „Italowestern“.

Što je posebno u njima?

Obično se smatra da je žanr nastao kao posljedica golemog uspjeha Sergija Leonea i njegovog filma „Za šaku dolara“ (1964.), adaptacije japanskog samurajskog filma „Tjelesna straža“ (Akira Kurosawa, 1961.). No, u Italiji je nekoliko vesterna bilo snimljeno i prije nego što je Leone redefinirao žanr, a Talijani nisu niti bili prvi koji su snimali vesterne u Europi u šezdesetim godinama. U Njemačkoj je proizvedena vrlo uspješna serija filmova na temelju romana Karla Mayja, dok je prvi europski vestern koji je imao barem nekoliko sastojaka špageti-vesterna nastao bez sudjelovanja Talijana. Bila je to britansko-španjolska koprodukcija „The Savage Guns“ („Tierra brutal“; Michael Carreras, 1962.).

Ipak, sigurno je Sergio Leone bio taj koji je definirao izgled i stav žanra sa svojim prvim vesternom, te sa sljedeća dva nakon njega: „Za dolar više“ (1965.) i „Dobar, loš, zao“ (1966.). Zajedno su ti filmovi poznati kao „Dolarska trilogija“. Leoneov Zapad je bila prljava pustopoljina s izblijedjelim selima, zavijajućim vjetrom, mršavim psima i ciničnim junacima, koji su bili podjednako neobrijani kao i negativci.

Skladatelj glazbe za sva tri filma bio je Ennio Morricone, čija je glazba bila jednako neobična kao i Leoneovi prizori: ne samo da je koristio instrumente kao što su truba, harfa ili električna gitara, nego je dodao i zviždanje, te zvukove šibanja bičem i pucnjeva iz pištolja. Tako je stvorio mješavinu koju je jedan od kritičara nazvao „čegrtuša u bubnjarskom kompletu“. Morricone je skladao glazbu za više od 30 vesterna i bio je jedan od glavnih čimbenika u uspjehu žanra.

Općenito špageti-vesterni su više orijentirani na akciju od američkih varijanti. Imaju vrlo malo dijaloga, te neki kritičari ističu da su konstruirani kao opere, s glazbom koja ilustrira naraciju. Vesterni su već dugo bili zvani „konjske opere“, no kao što je ukazao profesor kulturologije Christopher Frayling, nedostajali su Talijani da pokažu što taj termin stvarno znači. Mnogi su špageti-vesterni bili vrlo brutalni za svoje vrijeme, tako da su neki imali probleme s cenzurom zbog koje su bili skraćivani, pa čak i zabranjeni na nekim tržištima. Često mjesto radnje je američko-meksička granica, te se u njima pojavljuju glasni i sadistički meksički banditi. Američki građanski rat i razdoblje nakon njega je redovna povijesna pozadina. Umjesto običnih imena, kao što su Will Kane ili Ethan Edwards, junaci nose bizarna imena kao što su Ringo, Sartana, Sabata, Johnny Oro, Arizona Colt ili Django. Žanr je bez dvojbe katolički (neki likovi imaju imena kao što su Hallelujah [Aleluja], Cementary [Groblje], Trinity [Sveto Trojstvo] ili Holy Water Joe [Joe Sveta Voda]) s vizualnim stilom na koji je snažno utjecala katolička ikonografija, poput na primjer raspeća, posljednje večere, ili freske ecce homo. U surealnom i ekstravagantnom filmu „Django kill!“ („Se sei vivo spara“, 1967.) redatelj Giulio Questi, bivši Fellinijev asistent, je stvorio lik uskrsnulog kauboja koji vidi odraz Sudnjeg dana u prašnom vesternskom gradu.

Mnoge scene na otvorenom, posebno u špageti vesternima s relativno većim budžetom, su snimljene u Španjolskoj, konkretno u pustinji Tabernas blizu Almeríe (u Andaluziji), te u gradovima Colmenar Viejo i Hoyo de Manzanares (blizu Madrida). Najpopularnija lokacija u Italiji je bio Lacij (regija oko Rima). Neki špageti-vesterni su snimljeni i u Alpama, Sjevernoj Africi, Jugoslaviji ili Izraelu. Unutrašnje su scene snimljene u vestern gradovima izgrađenim u rimskim studijima kao što su Cinecittà ili Elios. Studiji Elios su također imali „meksički“ grad pored „američkog“.

Kratka povijest

# Počeci

Vesterni su oduvijek bili popularni u Italiji. Nekoliko talijanskih vesterna je nastalo u vrijeme drugog svjetskog rata kada su odlukom fašističke vlade američki vesterni bili zabranjeni u tamošnjim kinima. Primjer iz tog vremena je „Il Fanciullo del West“ (1942.) u režiji Giorgia Ferronija (koji će kasnije snimiti nekoliko špageti-vesterna u njihovom zlatnom periodu). U šezdesetim je postojao još jedan razlog izostanka američkih vesterna u europskim kinima: neki od najvećih redatelja vesterna, kao što su John Ford i Anthony Mann, nisu više bili u svojim najboljim godinama, te se žanr preselio na televiziju. Filmovi na temelju knjiga Karla Maya su stvorili kulturološki i financijski kontekst za eksploziju produkcije europskih vesterna. Prvi primjeri talijanskih vesterna u šezdesetim godinama izgledali su manje-više kao američki B-filmovi. Čak su se glumci i autori skrivali iza američkih pseudonima. Leoneov „Za šaku dolara“ je snimljen u isto vrijeme kad i „Le pistole non discutono“ Maria Caiana. Dok je Leone redefinirao žanr, Caiano je ispripovijedao klasičnu vestern priču o šerifu Patu Garretu. Caiano je angažirao starijeg američkog glumca Roda Camerona, a Leone je izabrao mladog televizijskog glumca Clina Eastwooda. Dok je novi stil žanra još bio na početku, većina je vesterna stvorenih u prijelaznoj 1965. godini miješala američke i talijanske sastojke. Među njima su filmovi Duccia Tessarija „Posljednji okršaj“ („Una Pistola per Ringo“) i „Ringov povratak“ („Il Ritorno di Ringo“) s Giulianom Gemmom, prvom talijanskom zvijezdom žanra. Leone je potpisao međunarodnu verziju „Za šaku dolara“ amerikaniziranim pseudonimom Bob Robertson. Prvi Talijan koji je potpisao špageti-vestern svojim vlastitim imenom, bio je Sergio Corbucci u filmu „Minnesota Clay“ (1965.).

# Zlatno doba: 1966.-1968.

Većina filmova iz ovog kratkog razdoblja se smatra klasicima. Sergio Leone je 1966. snimio film „Dobar, loš, zao“ koji se općenito uzima kao najčišći primjer špageti-vesterna, dok ga danas puno ljudi smatra i najboljim vesternom svih vremena. Druga ključna prekretnica bio je „Django“ Sergia Corbuccija (često zvanim „drugi Sergio“) koji je postao prototip priče o osveti, te uzrokovao poplavu filmova s imenom „Django“ u naslovu. 1968. ovi redatelji su dali žanru dva neosporna remek-djela. Leone je snimio legendarni „Bilo jednom na Divljem zapadu“, prvi špageti-vestern koji je privlačio pažnju tzv. „ozbiljnih“ kritičara, dok je Corbucci snimio sumorni „Velika tišina“ („Il Grande silenzio“) koji se u potpunosti odvijao u snježnom okruženju, te eu subverzivno poigrao sa svim žanrovskim konvencijama, poput klišej uzrečice prema kojoj u vesternima dobri uvijek pobjeđuju.

Još jedan redatelj iz ovog zlatnog doba je Sergio Sollima („treći Sergio“), najviše intelektualno i politički angažiran od svih redatelja špageti-vesterna. Njegov „Sokolov plijen“ („La Resa dei conti“, 1968.), s Leeom Van Cleefom koji je također glumio u dva od tri filma „Dolarske trilogije“, je priča o klasnoj borbi i dekonstrukcija mita o revolverašu koji brani zakon. „Faccia a faccia“ (1967.) je priča o profesoru sa sveučilišta u Novoj Engleskoj koji putuje prema jugu i otkriva svoje nasilne instinkte kada ga bandit zarobi kao taoca. Profesora je glumio Gian Maria Volonté, još jedan veteran iz Leonevih filmova, a ulogu bandita odigrao je kubansko-američki glumac Tomas Milian.

Volonté se također pojavio u „Zlatnom metku“ („Quién sabe?“, 1966.) Damiana Damianija, filmu koji je definirao ton za niz političkih vesterna čija se radnja odvija u Meksiku tijekom meksičkih revolucija (takozvani „Zapata vesterni“, ponekad i „Tortilla vesterni“). Tomas Milian je glumio u brojnim Zapata-vesternima, uvijek kao seljak, meksički ratar koji postaje revolucionar. Sam je govorio da postao „simbol siromaštva i revolucije“. Unatoč tome što su se Zapata-vesterni odvijali u Meksiku i bili su snimljeni u baroknom vestern stilu, više su se odnosili na evropsku nego na američku (sjeverno- ili latinsko-) politiku. U šezdesetim godinama marksističke teorije su bile vrlo popularne među europskim intelektualcima, posebno u mediteranskim zemljama, te su Zapata-vesterni reflektirali revolucionarne koje su se pojavile među njima. S obzirom da su bili sofisticiraniji i intelektualniji od uobičajenih vesterna, postali su popularni među studentima. Također su bili jako popularni među gledateljima iz Trećeg svijeta. Među ponajboljim Zapata-vesternima su „Tepepa“ Giulia Petronija i Corbuccijev „Plaćenik“ („Il Mercenario“), oba iz 1968.

1969. je počeo pad proizvodnje špageti-vesterna, te je sklonost prema parodiranju žanra, koja je već bila primjetna prethodnim godinama, sada postala očigledna, posebno u filmovima o Sartani koje se često naziva odgovorom špageti-vesterna na filmove o Jamesu Bondu.

# Doba komedija

Enzo Barboni, direktor fotografije u Corbuccijevom filmu „Django“, 1970. je snimio „Zovu me Trinity“ („Lo chiamavano Trinità“). Ono što je dotad bilo parodija sad je postalo slapstick-komedija, te je film postigao veliki uspjeh u cijelom svijetu. Time je označio početak novog zlatnog doba, ako ne za špageti-vesterne, onda barem za talijansku filmsku industriju. Proizvedeno je puno vestern komedija, te su glumci Terence Hill i Bud Spencer postali međunarodne zvijezde. Premda ljubitelji špageti-vesterna te komedije uglavnom ne preferiraju, filmovi o Trinityju su dobra zabava, te je drugi od njih, „Trinity je i dalje moje ime„ („Continuavano a chiamarlo Trinità“) ostvario najuspješnije kino rezultate tijekom svog inicijalnog prikazivanja od bilo kojeg talijanskog vesterna. „Moje ime je Nitko“ („Il mio nome è Nessuno“) kojeg je režirao Tonino Valerii (uz nadzor Sergija Leonea) je napola ozbiljno, napola komično sanjarenje o kraju Divljeg zapada. Neki su filmovi miješali elemente špageti-vesterna s hongkonškim borilačkim filmovima, često sa zvijezdom istočnjačkih borilačkih vještina izbačenom na Divljem zapadu, no nijedan od tih filmova nije postao pravi klasik. Unatoč dominaciji vestern komedija, u prvoj polovini sedamdesetih godina nastalo je i nekoliko ozbiljnih vesterna. Corbucci je snimio film „Pajdaši“ („Vamos a matar, compañeros“), vrstu nastavka filma „Plaćenik“, dok je Leone snimio „Za šaku dinamita“ („Giù la testa“, 1971.) s malo drugačijim pogledom na političke špageti-vesterne.

# Suton žanra

Kada se činilo da je svemu došao kraj, žanr se uspio još jednom uzdignuti s takozvanim sutonskim špageti-vesternima. Smrtno ozbiljni, vrlo stilizirani i melankolični, ovi vesterni su glorificirali (i oplakivali) ujedno i kraj žanra, kao i kraj talijanske industrije žanrovskih filmova. Dijelom su bili snimljeni u uništenim vestern gradovima rimskih studija gdje se svake godine u prethodnom desetljeću proizvodilo na desetke vesterna. Neki od najboljih sutonskih špageti-vesterna su „Kalifornija“ („California“) Michelea Lupa s jednom od prvih i najvećih talijanskih zvijezda žanra Giulanom Gemmom i „Keoma“ plodnog redatelja Enza G. Castellarija, s Francom Nerom u naslovnoj ulozi koji je deset godina ranije glumio Djanga.

Danas

Nova generacija filmaša, kao što su Quentin Tarantino i Robert Rodriguez, je ponovno otkrila i prihvatila žanr, uvodeći elemente špageti-vesterna u svoje vlastite filmove i razvijajući pritom vizualni stil na koji su utjecali talijanski majstori iz šezdesetih. Istovremeno filmski veterani, poput Martina Scorsesea, Stevena Spielberga i naravno Clinta Eastwooda, su potvrdili svoju zadivljenost Sergiom Leoneom koji se danas smatra jednim od najboljih filmskih redatelja svih vremena. Ennio Morricone je 2007. dobio Oscar za životno djelo, za svoj „veličanstveni i raznovrsni doprinos filmskoj glazbi“. Tijekom ceremonije Clint Eastwood je stao pokraj njega. Susreli se dva dana prije toga na domjenku, prvi put poslije 40 godina. Također, pojava DVD i Blu-ray izdanja je puno značila za žanr jer su zahvaljujući tome mlađe generacije po prvi puta mogle gledati ove filmove u njihovoj punoj ljepoti u originalnom omjeru slike. Makar i dalje postoje predmeti žudnje, najvažniji filmovi su sada dostupni u DVD i Blu-ray izdanjima.

Preporučujemo da sada posjetiš sljedeće stranice: naš Top 20, Alternativni Top 20 ili Omiljeni filmovi autora web-stranice.

Autori članka: Scherpschutter & Lindberg. Prijevod: Mikołaj Korcala & Titoli

Cookies help us deliver our services. By using our services, you agree to our use of cookies.